Ljudi u divljini

  • 25 replies
  • 5538 views
*

Offline poljičanin

  • *
  • 2272
  • 21
Odg: Ljudi u divljini
« Odgovori #20 u: 16 Siječnja , 2017, 22:53 »
HGSS je vojnim helikopterom spašavao planinare s Mosora

Dvojica muškaraca su na Mosor, koji je bio pod snijegom, krenuli u subotu ujutro, a prilikom povratka jedan je pao i uganuo nogu. Pozvali su u pomoć spasitelje
GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

Dva muškaraca krenuli su u subotu planinariti po snježnom Mosoru. Kako je dan odmicao potražili su sklonište ispod vrha Ljubljan, ali su ga promašili. Jedan od njih pao je i uganuo nogu i ostali su zarobljeni na planini. U snijegu dubokom 30-ak centimetara i na temperaturi od -10 približavala se noć. Prijetila im je sigurna smrt i nazvali su HGSS.
GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

Djelatnici Hrvatske gorske službe spašavanja locirali su ih i po vrlo teškom terenu popeli se do njih i tako ih spasili:
- Nakon što smo došli do njih dio naših ljudi s neozlijeđenim planinarom spustio se u Dugopolje, a naša tri čovjeka ostala su s ozlijeđenim planinarom. Napravili su bivak i prenoćili pazeći na njega. Bio je ozlijeđen i potpuno pothlađen. Ujutro smo se svi helikopterom prebacili do Dugopolja te odatle također helikopterom prebacili ozlijeđenog u splitsku bolnicu. U akciji su ukupno sudjelovala 33 čovjeka, rekao nam je Mladin Mužinić iz HGSS-a koji je sudjelovao u akciji spašavanja.

Mužinić je ponovio i apel svima koji posjećuju planine:
- Pozivamo sve koji po ovakvim vremenskim uvjetima idu u planine da postupaju promišljeno. Po ovakvim vremenskim uvjetima i najmanja nepažnja kao i najmanja ozljeda poput uganuća noge može dovesti živote u opasnost, apelirao je Mužinić.

Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi - 24sata.hr

*

Offline poljičanin

  • *
  • 2272
  • 21
Odg: Ljudi u divljini
« Odgovori #21 u: 18 Ožujka , 2017, 08:14 »
Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi
Christopher Knight. Otišao je u divljinu sredinom '80-ih, na rubu šume sagradio tabor. Dane je provodio čitajući knjige (“Sve koje sam uspio ukrasti”) i meditirajući, vraćajući se u civilizaciju samo kako bi pod okriljem noći krao hranu od kampera, krao je samo ono što mu je potrebno kako bi preživio. Policiji je rekao da je počinio više od tisuću provala. Uhapšen je tijekom svoje posljednje provale u travnju 2013.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Tijekom svih tih godina razgovarao je sa samo jednom osobom, s izletnikom na kojeg je slučajno naišao. Postao je toliko uspješan da je nastala legenda o “pustinjaku iz North Ponda”. Ipak,  na kraju, ispostavilo se da je legenda istinita. Nema neko posebno objašnjenje zbog čega je napustio civilizaciju i otišao u prirodu, ali se zna da se to dogodilo nakon havarije u Černobilu. Srednju školu završio 1984. godine, a 1986. je otišao u divljinu. Nekoliko godina je živio na jednoj lokaciji, ali se, zbog straha da će biti otkriven, onda 1989. godine preselio na drugu lokaciju, u kolibu u kojoj i sada živi.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Tabor je dobro sakrio kako nikada ne bi bio otkriven, ni sa zemlje, ni iz zraka: nikada nije palio vatru, čak ni tijekom najhladnijih dana, iz straha kako će ga pronaći. Sve sjajnije predmete, kao što su metalne kante za otpatke, prekrivao je zemljom i prljavštinom, i svoj šator je obojio u zeleno. Tamnim tkaninama prekrio je konope koje je razapeo među stablima, tako da su neki od njih su duboko urasli u drveće. Kako  bi što bolje iskoristio sunce u toku dana, tabor je pozicionirao tako da je okrenut k istoku i zapadu. Odmah pored šatora nalaze se konopi na kojima je sušio veš i tuš sa spremnikom za skupljanje kišnice.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Svu hranu koju je jeo, krao je, i nije ništa lovio. Okušao se u ribolovu, ali je odustao jer mu je bilo potrebno previše truda.


Kristofer Najt imao je svega 20 godina kada je otišao da živi izolovano od društva, koje ga nije videlo nešto više od četvrt veka. Posle godinu dana rada na postavljanju kućnih i automobilskih alarmnih sistema u blizini Bostona iznenada je napustio posao, a da o tome nije obavestio šefa. Alat koji je koristio za rad nije vratio, unovčio je ček od plate i otišao iz grada.

Nikome nije rekao da odlazi.

- Nisam imao kome da kažem. Nisam imao prijatelje. Nisam se družio s kolegama - kaže on.

Odvezao se do istočne obale Amerike, odsedao je u jeftinim motelima i jeo u restoranima brze hrane. Danima je putovao, došao do Floride, odakle je krenuo put severa. U to vreme, predsednik Amerike bio je Ronald Regan, a u Černobilju se upravo dogodila nuklearna katastrofa.

Ceo život se najprijatnije osećao kada je bio sam, a svaki susret s drugim osobama doživljavao je kao sudar.

Stigao je do Mejna, gde je odrastao. Prošao je kolima pored rodne kuće, ali se nije zaustavio.

- Mislim da je to bio poslednji oproštaj - rekao je.

Ubrzo je stigao do obale jezera Mushed, najvećeg u Mejnu, tačke gde počinju zabačene oblasti države.

- Vozio sam sve dok skoro nisam ostao bez goriva. Krenuo sam malom stazom, skrenuo u još manju, a iz nje na puteljak - kaže on.

Kada više nije mogao dalje, parkirao je kola i bacio ključeve na centralnu konzolu. Imao je šator i ranac, ali ne i kompas, niti kartu. Ne znajući kuda ide i nemajući neko određeno mesto u vidu, ušao je u šumu i nastavio peške.

Cilj mu je bio da nestane

Zašto bi 20-godišnji mladić tako iznenada napustio svet? Njegovi postupci su imali elemente samoubistva, osim što se nije ubio.

Tokom perioda odsustva, nije snimio nijednu fotografiju, niti napisao nijedan red. Niko živi nije znao gde se nalazi. Okrenuo je leđa svetu. Za to nije postojao jasan razlog. Bio je jedan od pustinjaka koji su proveli najduže vremena sami u divljini.

- Ne mogu da objasnim svoje postupke. Nisam imao planova kada sam otišao, nisam ništa mislio. Jednostavno sam to uradio - pričao je kasnije.

Cilj mu je bio da nestane. Ne samo da napusti ostatak sveta, već i da se izgubi u šumi. Kod sebe je imao samo osnovnu opremu za kampovanje, nekoliko komada odeće i malo hrane, piše britanski "Gardijan".

Država Mejn je ispresecana nizom dugih dolina, nastalih usled stvaranja i otapanja glečera. Doline dele ogolele planine, koje se raspadaju pod uticajem klimatskih faktora. Kada je Najt stigao, zemlja je bila vlažna i močvarna.

- Uglavnom sam se držao grebenova i ponekad prelazio močvare tako što sam išao od grebena do grebena. Ubrzo sam izgubio orijentaciju i više nisam znao gde se nalazim. Bilo mi je svejedno. Ulogorio bi se na jednom mestu, na nedelju-dve, a zatim nastavio dalje prema jugu. Bio sam zadovoljan načinjenim izborom - rekao je Najt.

Glad najveći problem

Jedini problem je predstavljala hrana. Bio je gladan i nije znao gde da nađe hranu. Krenuo je naprečac, što nije ništa neobično za dvadesetogodišnjaka. Bio je dobar lovac i pecaroš, ali nije poneo ni pušku, ni štap za pecanje. Ipak, nije želeo da umre. Bilo mu je potrebno izvesno vreme da prevaziđe skrupule, ali posle deset dana bez hrane, počeo je da krade kukuruz, krompir i zeleno povrće iz vrtova kuća pored kojih je prolazio idući ka jugu.

Najzad je stigao do kraja s poznatim rasporedom drveća, pesmom ptica i rasponom temperature na koji je bio naviknut. Severnije je bilo hladnije. Najt nije tačno znao gde je, ali je znao da je na teritoriji zavičaja. Ispostaviće se da je kuća u kojoj je odrastao bila udaljena malo manje od 50 kilometara odatle.

U narednih nekoliko meseci živeo je nekoliko razilitičih mesta u toj oblasti, između ostalog, na vlažnom području na obali reke, ali nigde nije bio zadovoljan. Najzad je naišao na negostoljubivo šumsko područje, prekriveno gromadama kamena. To mesto mu se odmah svidelo. Otkrio je gomilu blokova stena, a jedan od njih je imao otvor koji je vodio na malu, lepu čistinu.

- Odmah sam znao da je to savršeno mesto. Tu sam se smestio - kaže on.

Međutim, i dalje je bio gladan. Shvatio je da je nemoguće živeti potpuno sam sve vreme. Čoveku je potrebna pomoć. On je, međutim, želeo da bude potpuno sam - izolovano pleme od jednog čoveka.

Primetio je da kuće oko ribnjaka u centralnom Mejnu nisu uopšte obezbeđene. Ljudi su ostavljali otvorene prozore, čak i kada nisu bili kod kuće, a budući da su u njima uglavnom stanovali vikendaši, područje je bilo pusto van sezone. Bilo je očigledno koji je najjednostavniji način da postaneš lovac-skupljač.

Pljačkanje

Tako je Najt odlučio da krade.

Sa ivice šume je pažljivo posmatrao navike porodica koje su imale kuće pored ribnjaka. Želeo je da sazna kada idu u prodavnicu, kada je kuća prazna. Idealno vreme za krađu bilo je tokom radne nedelje, noću, najbolje kada je oblačno i kada pada kiša, naročito po pljusku.

Neko vreme je odlazio u pljačkaške pohode kada je pun mesec, koji mu je služio kao izvor svetlosti. Kasnije, kada je posumnjao da je policija intenzivirala potragu za njim, krao je kada uopšte nije bilo mesečine. Često je menjao metode. Nije želeo da razvije određeni model ponašanja, iako je imao naviku da kreće u pljačku samo sveže obrijan, s negovanom bradom i u čistoj odeći, kako bi smanjio izglede da bude primećen.

Na njegovom repertoaru je bilo najmanje 100 kuća, a najpogodnije su bile porodične vikendice, pune zaliha.

Obično je obijao prozor, ili vrata. Uvek je nosio komplet alata za obijanje brava, koji se sastojao od nekoliko šrafcigara, pajsera i turpija koje je ukrao. Posle krađe bi često namestio rezu na prozoru i obezbedio vrata za sobom. Nije bilo razloga da ostavi kuću lopovima na raspolaganje.

 Hapšenje i publicitet

Posle svake krađe je bio zbrinut najmanje dve nedelje - i tako tokom 27 godina, kada je uhapšen dok je krao namirnice iz letnjeg kampa pokraj jezera. Optužen je za provalu i krađu i odveden u lokalni zatvor. Njegovo hapšenje je privuklo veliku pažnju - slali su mu pisma i posećivali su ga u zatvoru, a oko 500 novinara je tražilo intervju. Pojavila se filmska ekipa koja je želela da snimi dokumentarac, a jedna žena mu je predložila brak.

Svi su želeli da čuju šta će reći o svom iskustvu i na kraju je Najt dozvolio jednom novinaru da ga poseti. Tokom devet jednočasovnih poseta u zatvoru, ispričao je svoju životnu priču - o tome kako je preživeo i kakav je osećaj biti sam toliko dugo.

Najt nije imao ni ogledalo u svom logoru. Nikada mu nije bilo dosadno.

- Nikada nisam bio usamljen. Ukoliko voliš samoću nikada nisi sam.

Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi

*

Offline poljičanin

  • *
  • 2272
  • 21
Odg: Ljudi u divljini
« Odgovori #22 u: 11 Lipnja , 2017, 19:16 »
Evo i ministri upozoravaju naivne:

Češki ministar vanjskih poslova Lubomir Zaoralek pozvao je sunarodnjake da na odomoru budu pažljivi zbog rizika od terorističkih napada i da malo zauzdaju svoj pustolovni duh kako bi izbjegli tragedije.

Zaoralek je naglasio na Česi često precjenjuju svoju snagu u planinama ili na moru. Zbog toga ih, primjerice, desetak godišnje gine u Hrvatskoj, njihovoj najdražoj turističkoj destinaciji, prenosi agencija ČTK. Upozorio je i one Čehe koji će na odmor u razne resorte u Egiptu, Tunisu ili Turskoj da moraju biti svjesni da mogu završiti u opasnoj zoni ako ih napuste. "Nažalost, treba biti pažljiv i u nekim europskim zemljama koje su bile metom terorističkih napada", kazao je Zaoralek. Ministarstvo vanjskih poslova namjerava otvoriti konzularne agencije u popularnim odmaralištima u Hrvatskoj, Bugarskoj i Španjolskoj. Također, u Hrvatskoj i Bugarskoj češki će policajci tijekom sezone pomagati domaćim policajcima.


 Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi - Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi

*

Offline poljičanin

  • *
  • 2272
  • 21
Odg: Ljudi u divljini
« Odgovori #23 u: 07 Kolovoza , 2017, 10:18 »
Još jedna tragična smrt:

Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi

ČETIRI DANA OD NESTANKA PRONAĐENO TIJELO POLJAKINJE: HGSS-ovci mrtvu ženu pronašli na jednom od vrhova Biokova

Pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) pronašli su danas oko podneva na obraslom puteljku biokovskoga vrha Strn iznad Živogošča mrtvo tijelo 55 godišnje M.W. iz Poljske, za kojom su tragali četvrti dan po dojavi o njezinu nestanku.

Dvadesetak HGSS-ovaca iz Splita, Šibenika, Dubrovnika, Gospića i Makarske i u nedjelju ujutro krenuli su, četvrti dan za redom, s psima tragačima krenuli u potragu na nestalom poljskom državljankom. Njezino mrtvo tijelo pronašli su na obraslom puteljku biokovskog vrha Strn iznad Živogošča, doznaje se od voditelja makarske stanice HGSS-a Tončija Lalića.

Poljska državljanka krenula je u četvrtak u jutro iz Živogošča, gdje je inače ljetovala s obitelji, prema biokovskom vrhu Strn  te je oko podnevnih sati zatražila pomoć, rekla je da nije ozlijeđena, ali je dehidrirala te da se nalazi negdje na predjelu planine Biokovo.

Odmah po dojavi, u akciju su krenuli pripadnici HGSS-a iz Makarske i Splita kojima su se pridružili Imoćani, a u potražnoj akciji iz zraka pomoć im je pružio helikopter Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i dron.

Akcija spašavanja odvijala se na velikom i teškom biokovskom planinskom terenu područja Strn, potragu je otežavalo jako vruće i sparno vrijeme, a nestala Poljakinja nije se javljala na mobitel kojega nije mogla locirati ni bazna stanica teleoperatera, izvijestio je Lalić. Rekao je je također kako će tijelo M.W. iz Poljske pripadnici HGSS-a prenijeti do Jadranska magistrale gdje će ga preuzeti odgovarajuće službe.

Lalić je još jednom istaknuo kako, uz sva brojna upozorenja HGSS-a, tiskane karte Biokova koje se nude gostima u svim turističkim uredima na Rivijeri, s posebnom uputama kada je riječ o odjeći, obući i vodi te planinskim putovima, turisti olako shvaćaju moguće opasnosti planine Biokovo pa nakon završene akcije kod Živogošča, 20-ak pripadnika HGSS-a krenulo je u novu akciju potrage dojavljenu iz mjesta Podaca – dvadesetak kilometara jugoistočno od Makarske.

Isto, ali s preporukama HGSS-a:

Poljakinja nestala na Biokoviu pronađena je mrtva poviše Živogošća, javio je HGSS.

Poljska državljanka nestala na Biokovu, pronađena je mrtva poviše Živogošća. "Ekipe HGSS-a Makarska, Split, Šibenik, Zadar, Dubrovnik i Gospić su odradile sve kako bi pronašli nestalu Poljakinju. Nažalost pronađena je mrtva", javili su iz HGSS-a.

Osim u spašavanju, HGSS je veoma aktivan i u prevenciji nesretnih slučajeva. Tako osim na društvenim mrežama, građane korisnim informacijama i uputama opskrbljuju i putem svoje internetske stranice.

Što se tiče planinarenja, poput odlaska na Biokovo, prenosimo njihove upute:

- Ne ići u planinu sam, ne odvajati se od skupine
- Obavijestiti obitelj o svom smjeru kretanja i vremenu povratka, i držati se toga
- Upisati se u knjigu posjetitelja na planinarskim domovima
- Pitati i poslušati savjet domara ili iskusnih planinara
- Računati na moguću promjenu vremena, imati sa sobom rezervnu toplu odjeću, kapu i zaštitu od kiše i vjetra
- Nositi uvijek baterijsku svjetiljku
- Nositi uvijek šibice ili upaljač i svijeću
- Nositi uvijek malu osobnu apoteku za pružanje prve pomoći
- Na svakom dužem izletu nositi planinarsku zemljopisnu kartu i po mogućnosti kompas
držati se markiranih planinarskih puteva
- Na nogama nositi čvrste, udobne cipele s gumenim rebrastim potplatom
- Zimi biti posebno oprezan i misliti na rano padanje mraka
- Ne ići zimi na izlete koje ne poznajemo u ljetnim uvjetima
- U viša brda zimi ne ići bez iskusnih članova u planinarskoj skupini
- Nakon obilnih snježnih padalina tri dana ne ići u više planine
- Pratiti vremensku prognozu i obavijesti o stanju snijega i rizicima od lavina

Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi

*

Offline poljičanin

  • *
  • 2272
  • 21
Odg: Ljudi u divljini
« Odgovori #24 u: 09 Kolovoza , 2017, 19:20 »
Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi

Jo Bentfeld, rođen kao Hans-Joahim Blankenburg, oduvek je želeo da živi u netaknutoj prirodi bez buke i vreve. 1932. Iako je radio kao stolar i policijski komesar, uspeo je na kraju da ispuni svoj san iz detinjstva.

 

Pre oko 40 godina prvi je rešio da se osami. Otišao je u Skandinaviju, ali za njega ti krajevi nisu bili dovoljno usamljeni. Smetali su mu turisti kojih je leti previše, pa je rešio da ode još dalje. U Kanadi, blizu granice sa Aljaskom, našao je ispunjenje sna o samoći. Pratio je put koji je otvoren samo nekoliko meseci godišnje, a kada je stigao do kraja, još tri dana se probijao kroz divljinu Jukona da bi najzad našao mesto koje će postati njegov dom.

Neko vreme mu je društvo pravila supruga Sabine, koju je upoznao u Nemačkoj, gde povremeno dolazi da bi predstavio svoje knjige. U međuvremenu su se razveli i Bentfeld je ponovo sam. Za 30 godina, koliko živi u kolibi na jezeru, posetilo ga je oko 30 ljudi, među njima njegova dva sina s porodicama, novinari i mala filmska ekipa, koja je snimila video o njegovom životu.

 

 

Bentfeld kaže da je “sam svoja domaćica” i da zbog toga pre podne obavlja kućne poslove: kuva, pere, krpi itd. Druga polovina dana rezervisana je za lov, ribolov i pešačenje. Kada sve to uradi, “pusti mozak na ispašu”.

 

Sve što mu je potrebno sam lovi, skuplja, ili pravi, pa su mu troškovi života veoma niski: oko 300 evra godišnje odlazi na brašno, kafu, začine i, naravno, municiju.

"Sve ostalo nalazim u prirodi. Lov, ribolov, bobičavi plodovi, gljive i povrće iz prirode", kaže on.

 

Ovakav način života, naravno, nosi i izvesne rizike: neizlečive bolesti, nagle promene vremena i divlje životinje mogu imati koban ishod. Joa to mnogo ne brine.

 

"Ja sam neizlečivo zdrav i proveo sam 30 godina bez lekara u bespuću divljine. Sledeće indijansko selo udaljeno je sedam dana pešice kroz prašumu", kaže.

Iako ima već 85 godina, u dovoljno je dobroj formi da može sam da preživi. Svež vazduh i svakodnevni poslovi u prirodi očigledno usporavaju starenje i propratne tegobe. Ne brinu ga ni medvedi i vukovi koji lutaju kanadskim šumama.


"Na severu nema opasnih životinja, samo neopreznih, glupih ljudi", izjavio je u intervjuu.

 

Bentfeldov moto glasi: “Odsustvo potreba je majka slobode”. Daleko od potrošačkog društva izgradio je vlastiti raj. Na pitanje kakav je osećaj živeti slobodno u samoći u Kanadi, Bentfeld odgovara na najlepši mogući način:

 

“Euforičan, kao da lebdite na ružičastim oblačićima.”

 

Ono najlepše u tome za njega je svaki novi dan bez ljudi. Ipak priznaje da ima nešto što mu nedostaje: svakodnevnih 2,5 deci piva “Trolinger” koje je "Bog dozvolio svakom Švabi”.

*

Offline poljičanin

  • *
  • 2272
  • 21
Odg: Ljudi u divljini
« Odgovori #25 u: 31 Svibnja , 2020, 23:27 »
Jedne večeri 1908. godine, u divljim predjelima sjeverne Kalifornije, skupina radnika elektrifikacijske tvrtke stajala je uz potok i raspravljala o mjestu i načinu kako ga prijeći. Iznenada se pred njima pojavio potpuno gol Indijanac koji je glasno vičući i mašući kopljem potjerao skupinu neodlučnih radnika preko potoka.

Bio je to prvi susret s Ishijem, posljednjim Yahi Indijancem. Yahi, ili Južni Yana Indijanci, podskupina su Yana Indijanaca koji su živjeli u sjevernom dijelu Kalifornije kao lovci i ratnici. Kad je 1849. godine započela kalifornijska zlatna groznica, na područje koje su naseljavali Yane nahrupili su s istoka brojni tragači za zlatom. Pridošlice su istrijebili Yane tijekom nekoliko sljedećih desetljeća. Posljednji veliki pokolj izvršen je 1872. godine kada ih je većina pobijena. Preživjeli, uglavnom žene, djeca i starci, povukli su se u nepregledne i skrovite predjele gdje su živjeli skrivajući se od bijelog čovjeka. S vremenom su novi naselje­nici zaboravili na njih i tek bi se rije­tko čulo o trago­vima Indijanaca, tako da je spomenuti prepad izazvao pravo zanimanje.

Dan nakon toga na isto je mjesto mala ekspedicija došla provjeriti vjerodostojnost iskaza radnika, jer se smatralo da su “divlji” Indijanci nestali iz tog kraja prije pola stoljeća. Dočekale su ih dvije strijele koje su proletjele pored njih, a u daljini su vidjeli dva muškarca kako bježe. Nedaleko od tog mjesta ­otkrili su njihovo malo skrovište u kojem su pronašli prestrašenu i nepokretnu staricu. Pokušali su joj se obratiti na španjolskom i par indijanskih jezika, ali ona nijedan nije razumjela. Tom su prilikom kao suvenire uzeli njihove lukove i strijele, kuhi­nj­sko posuđe, krznene kape, a iz ostave osušene losose i žireve – sve što je bilo potrebno za preživljavanje zime.

Kad su se sljedeći dan vratili, starice više nije bilo. Kasnije se saznalo da je to bila Ishijeva majka, a muškarci – Ishi i njegov ujak. Ubrzo nakon što su napustili skrovište koje su bijelci ­otkrili, Ishijeva majka je umrla, a zatim i ujak; Ishi je ostao sam na svijetu, nije bilo nikoga kome bi se obratio, s kim bi pričao, lovio, itd.

U međuvremenu, bijelci nisu ni čuli ni vidjeli tu malu skupinu Indijanaca sve do jednog jutra 1911. g. kad je u gradiću Orovilleu, udaljenom oko 50 km od mjesta na kojem su prvi put viđeni, pseći lavež u dvorištu klaonice otkrio šćućurenu priliku. Bio je to Ishi, jedini preživjeli Yahi. Izgubljenog i izgladnjelog, odveli su ga u gradski zatvor. Za Yahi Indijanca sve vezano uz bijelog čovjeka bila je smrt i Ishi je bio uvjeren da ga upravo to očekuje. U zatvoru nije ni jeo ni pio. Svaki pokušaj komunikacije, na više jezika, bio je bezuspješan, tako da su mislili da je potpuno divlji ili mentalno retardiran.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


U novinama su osvanuli naslovi: Divlji Indijanac iz Orovillea, Izvorni divljak kamenog doba, i sl. Kada su vijesti iz Orovillea stigle u San Francisco, Alfred L. Kroeber, koji je utemeljio antropološki odsjek Sveučilišta Berkeley, i njegov suradnik Thomas T. Waterman spremno su iskori­stili ovu priliku. Naime, Kroeber je smatrao da je samo pitanje vremena kad će nestati tragovi izvorne američke kulture. Znanja o njihovim drevnim institucijama i tradicijama, očuvana od iskon­skih aboridžinskih vremena do dvadesetog stoljeća, mogla bi biti bogat rudnik za buduće etnologe i antropologe, zapisao je Kroeber u svom izviješću vezanom uz Yahi Indijanca.

Dr. Waterman je ­stigao u Oroville da ispita slučaj. Po­znavajući starosjedilačke dijalekte, bezuspješno je isprobavao jednog za drugim, sve dok nije izgovorio riječ siwini, istovremeno lupkajući po krevetu na kojem su sjedili. Na jeziku Yana siwini je značilo “bor”. Lice Indijanca iznenada se ozarilo. Ponavljajući riječ siwini, nasmiješio se i upitao: I nu ma Yaki – Jesi li ti Yahi? Uslijedilo je obostrano olakšanje: dr. Waterman pronašao je trag do jednog od izgubljenih indijanskih plemena Kalifornije, a Ishi prijatelja.

Put u San Francisco

Dr. Kroeber i dr. Waterman obrazložili su šerifu Orovillea da se žele pozabaviti Indijancem u znanstvene svrhe i da će ga dobro zbrinuti. Šerif je objeručke prihvatio prijedlog, odahnuvši što se elegantno riješio neobičnog slučaja. Budući da nije bilo formalnih op­tužbi, a Indijanac izgleda nije imao pritužbi, Waterman ga je odveo u San Francisco.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

S lijeva na desno: Sam Batwi, dr. A. L. Kroeber i Ishi

Ishi je stigao u sveučilišni kampus 4. rujna 1911. g., a mjesec dana nakon toga svečano je otvoren Antropološki muzej u kojem je dr. Kroeber, dire­ktor muzeja, Ishiju dodijelo udobnu sobicu. Tamo je Ishi postao predmet istraživanja i zadovoljno proživio posljednje godine svog života. Dr. Kroeber ga je i prozvao Ishi, dok je Ishi njega zvao “Big Chiep” [Chief]. Naime, na pitanje kako se zove, odgovarao je da nema imena jer nije bilo ljudi koji su mu mogli dati ime, ali su ga stariji zvali Ishi, što znači “snažan i uspravan”. Jezična barijera predstavljala je veliki problem u komunikaciji. Pleme Yana imalo je mnogo dijalekata koji su međusobno bili toliko različiti kao da ne pripadaju istoj skupini. U pomoć je pozvan Sam Batwi, jedan od najstarijih Indijanaca sjevernih Yana, koji je razumio i preveo dosta riječi jezika Yahija, te je postao Ishijev prevoditelj.

Ishija su zaposlili kao domara u muzeju, iako je on uglavnom pokazivao posjetiocima način života svoga plemena: izradu nastambi, lov, ribolov, streličarstvo, paljenje vatre pomoću trljanja štapova, itd. Ipak, najradije je izrađivao lukove i strijele, što ga je posebno zbližilo s dr. Saxtonom Popeom, liječnikom iz bolnice u neposrednoj blizini muzeja, a koji se živo zanimao za streličarstvo.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

Tipična nastamba Yahija koju je Ishi izgradio za posjetitelje muzeja

Ishijeva popularnost vrlo je brzo rasla. Novine u čitavoj zemlji pisale su o “posljednjem divljaku”, čovjeku netaknutu civilizacijom koji je iz kamenog zakoračio u moderno doba. Do dolaska među bijele ljude živio je gol pa su ga uspoređivali s Aboridžinima u trenutku dolaska Europljana na tlo Australije. Ljudi su ga dolazili vidjeti i proučavati; Ishiju to izgleda nije sme­talo – proučavao je i on njih! Neumorno je odgovarao na pitanja svih zainteresiranih o običajima i kulturi svog naroda, a sam je učio živjeti u svijetu nezamislivo različitom od onog koji je poznavao. Vrlo brzo je usvajao stvari modernog svijeta, a posebno je bio fa­sciniran brojem ljudi koje je vidio u San Franciscu.

Izgledom je ostavljao dojam četrdesetogodišnjaka, iako je vjerojatno bio bliže šezdesetima. Način života kojim je živio učinio ga je fizički jakim i mentalno budnim. Kroeber, Waterman i Pope, koji su s njim proveli najviše vremena, svjedoče da je bio povučen, ali bistar, vedre, blage i ugodne naravi, ljubazan, marljiv, strpljiv, pošten, pouzdan i dostojanstven. Svi koji su proveli neko vrijeme s Ishijem, iskreno su ga zavoljeli i nazivali se njegovim prijateljima. Dr. Pope je zapisao o Ishiju: Njegova prijaznost i stalno dobro raspoloženje učinili su ga omiljenim kod svih… Zavolio sam ga kao brata, a on je u meni vidio jednog od svojih sunarodnjaka. Zvao me Ku wi ili Šaman. Waterman ga je ovako opisao: On je imao urođenu obazrivost i pažljivost koja je finoćom nadilazila većinu one “civilizirane”. Ono što je posebno iznenađivalo u njegovom ponašanju je to da nije pokazivao ni najmanje gorčine prema bijelim ljudima koji su izvršili pokolj nad njegovim narodom.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

Lov na losose na Deer Creeku na izletu u Ishijev rodni kraj

Njegova životna filozofija i moral bili su daleko iznad morala većine ljudi s kojima se susreo u “modernom” svijetu. Znao je povijest i smisao svega u prirodi. Zabilježeno je preko pedeset Ishijevih pjesama i priča o duhovima prirode, životinjama i njihovim zgodama koje su snimljene ili zapisane, ali su nažalost ostale uglavnom neprevedene.

Bilo je pokušaja preobraćanja Ishija na kršćanstvo, ali on čini se nije mogao pojmiti osnovne koncepte strane mu religije. Način života njegova plemena preduboko se ukorijenio u njemu. Ishi je živio s prirodom, znao je govor životinja i bio izniman primjer lovca. Pomno se pripremao za lov koji je započinjao zorom nakon što bi se okupao u potoku, a završavao u podne. Nikada nije lovio kada je Sunce bilo u silaznoj putanji. Dr. Saxton Pope, koji ga je često pratio u lovu, rekao je da se Ishi s lukom u ruci pretvara u nešto lakše od zraka i tiše od snijega koji pada. Izvanredno je oponašao životinje i tako dovodio divljač sebi na odstrijel. Vrijeme mu nije ništa predstavljalo; strpljivo bi čekao pravi trenutak da ulovi životinju. Znao bi je promatrati i sat vremena, ali bi je na kraju redovito ulovio. Kad je jednom prilikom krenuo u lov s dr. Popeom, odjednom je stao. Na pitanje zašto su stali, odgovorio je da je plava šojka upravo razglasila na sve strane: “Evo dolaze ljudi!” Bio je uvjeren da nema smisla ići dalje, jer sve su životinje bile upozorene da do­lazi čovjek. Samo bi bijeli čovjek na­stavio lov u tim uvjetima.

Ono što je od Ishija naučio o streličarstvu, dr. Pope je objavio u svojoj knjizi Lov lukom i strijelom – priča posljednjeg Yana Indijanca.

Odlazak posljednjeg Yahija

Ishi je s bijelcima živio nepunih pet godina. Treće godine po do­lasku u San Francisco, na nagovor Kroebera, Watermana i Popea posjetio je svoj rodni kraj Wowomopono tetna (Medvjeđe skrovište), gdje su zajedno kampirajući proveli mjesec dana. Ishi ih je učio loviti lukom i strijelom, kako loviti ribu na način Yahija, podignuti šator, kako sakupljati jestivo i ljekovito bilje te mnoge druge domorodačke vještine. Uvečer im je uz vatru pjevao pjesme svog naroda i učio Popeova jedanaestogodišnjeg sina kružnom plesu Yahija. Ovo je kampiranje bilo neprocjenjivo vrije­dno iskustvo kako za Ishijeve prijatelje oso­bno, tako i za njihove antropološke studije. Kao da su se vratili u prošlost i zamolili čovjeka iz nekog drugog vremena da im pokaže kako se nekada davno živjelo… Kroeber je uslikao stotine fotografija koje se čuvaju u arhivima Sveučilišta Berkeley.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

Ishi pri izradi luka. Yahi luk imao je vrhunska svojstva i jedan je od najboljih lovnih lukova. Dr. Saxton Pope, bliski Ishijev prijatelj, strastveni streličar i lovac lukom i strijelom, ostavio nam je svjedočanstvo o tome u svojoj knjizi Lov lukom i strijelom – priča posljednjeg Yana Indijanca

Sam Ishi je uživao u lovu i kupa­nju u potocima svog djetinjstva, ali ipak nije htio tamo ostati. Njegova zemlja bila je puna duhova umrlih predaka, a s vremenom mu se i svidio život s bijelcima. No, kako nije imao nasljeđeni ili stečeni imunitet na bolesti bijelaca, često je pobolijevao. Kad se otkrilo da boluje od tuberkuloze, njegovi su ga prijatelji kanili poslati na zrak koji bi bolje pogodovao njegovom zdrav­stvenom stanju, no bolest je galopirala i za par mjeseci je skončao – u ožujku 1916. godine. Nije se bojao smrti, preminuo je dostojanstveno i mirno, prema običaju svog naroda. Kremiran je zajedno sa svojim najdražim stvarima.

Ishijeva je priča bila već gotovo izblijedila iz sjećanja kad je 1961. g. žena Alfreda Kroebera napisala knjigu pod nazivom Ishi u dva svijeta: biografija posljednjeg divljeg Indijanca u Sjevernoj Americi. U njoj je otkrila da su Ishijevi bijeli prijatelji zahvaljujući Ishiju saznali o nestaloj kulturi naroda Yahi, ali da je na njih ipak najdublji dojam ostavila njegova plemenita čovječnost.

Dr. Saxton Pope je povodom Ishijeve smrti rekao: …I tako, stoički i bez straha, otišao je posljednji divlji američki Indijanac. On je zatvorio jedno poglavlje u povijesti. Gledao je na nas kao na visoko razvijenu djecu, inteligentnu, ali ne i mudru. Znali smo mnoge stvari i mnogo toga što je neispravno, on je poznavao prirodu koja je uvijek istinita. Imao je kvalitete karaktera koje su vječne. Bio je ljubazan, hrabar i samozatajan i iako mu je sve oduzeto, nije imao gorčine u svom srcu. Imao je dušu djeteta, um filozofa.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Nije imao riječ za ‘zbogom’, samo: Ja idem, ti ostaješ. Otišao je i sada lovi zajedno sa svojim narodom…

Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi
« Zadnja izmjena: 31 Svibnja , 2020, 23:29 od poljičanin »