Christopher Knight. Otišao je u divljinu sredinom '80-ih, na rubu šume sagradio tabor. Dane je provodio čitajući knjige (“Sve koje sam uspio ukrasti”) i meditirajući, vraćajući se u civilizaciju samo kako bi pod okriljem noći krao hranu od kampera, krao je samo ono što mu je potrebno kako bi preživio. Policiji je rekao da je počinio više od tisuću provala. Uhapšen je tijekom svoje posljednje provale u travnju 2013.
GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili Prijavi!
Tijekom svih tih godina razgovarao je sa samo jednom osobom, s izletnikom na kojeg je slučajno naišao. Postao je toliko uspješan da je nastala legenda o “pustinjaku iz North Ponda”. Ipak, na kraju, ispostavilo se da je legenda istinita. Nema neko posebno objašnjenje zbog čega je napustio civilizaciju i otišao u prirodu, ali se zna da se to dogodilo nakon havarije u Černobilu. Srednju školu završio 1984. godine, a 1986. je otišao u divljinu. Nekoliko godina je živio na jednoj lokaciji, ali se, zbog straha da će biti otkriven, onda 1989. godine preselio na drugu lokaciju, u kolibu u kojoj i sada živi.
GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili Prijavi!
Tabor je dobro sakrio kako nikada ne bi bio otkriven, ni sa zemlje, ni iz zraka: nikada nije palio vatru, čak ni tijekom najhladnijih dana, iz straha kako će ga pronaći. Sve sjajnije predmete, kao što su metalne kante za otpatke, prekrivao je zemljom i prljavštinom, i svoj šator je obojio u zeleno. Tamnim tkaninama prekrio je konope koje je razapeo među stablima, tako da su neki od njih su duboko urasli u drveće. Kako bi što bolje iskoristio sunce u toku dana, tabor je pozicionirao tako da je okrenut k istoku i zapadu. Odmah pored šatora nalaze se konopi na kojima je sušio veš i tuš sa spremnikom za skupljanje kišnice.
GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili Prijavi!
Svu hranu koju je jeo, krao je, i nije ništa lovio. Okušao se u ribolovu, ali je odustao jer mu je bilo potrebno previše truda.
Kristofer Najt imao je svega 20 godina kada je otišao da živi izolovano od društva, koje ga nije videlo nešto više od četvrt veka. Posle godinu dana rada na postavljanju kućnih i automobilskih alarmnih sistema u blizini Bostona iznenada je napustio posao, a da o tome nije obavestio šefa. Alat koji je koristio za rad nije vratio, unovčio je ček od plate i otišao iz grada.
Nikome nije rekao da odlazi.
- Nisam imao kome da kažem. Nisam imao prijatelje. Nisam se družio s kolegama - kaže on.
Odvezao se do istočne obale Amerike, odsedao je u jeftinim motelima i jeo u restoranima brze hrane. Danima je putovao, došao do Floride, odakle je krenuo put severa. U to vreme, predsednik Amerike bio je Ronald Regan, a u Černobilju se upravo dogodila nuklearna katastrofa.
Ceo život se najprijatnije osećao kada je bio sam, a svaki susret s drugim osobama doživljavao je kao sudar.
Stigao je do Mejna, gde je odrastao. Prošao je kolima pored rodne kuće, ali se nije zaustavio.
- Mislim da je to bio poslednji oproštaj - rekao je.
Ubrzo je stigao do obale jezera Mushed, najvećeg u Mejnu, tačke gde počinju zabačene oblasti države.
- Vozio sam sve dok skoro nisam ostao bez goriva. Krenuo sam malom stazom, skrenuo u još manju, a iz nje na puteljak - kaže on.
Kada više nije mogao dalje, parkirao je kola i bacio ključeve na centralnu konzolu. Imao je šator i ranac, ali ne i kompas, niti kartu. Ne znajući kuda ide i nemajući neko određeno mesto u vidu, ušao je u šumu i nastavio peške.
Cilj mu je bio da nestane
Zašto bi 20-godišnji mladić tako iznenada napustio svet? Njegovi postupci su imali elemente samoubistva, osim što se nije ubio.
Tokom perioda odsustva, nije snimio nijednu fotografiju, niti napisao nijedan red. Niko živi nije znao gde se nalazi. Okrenuo je leđa svetu. Za to nije postojao jasan razlog. Bio je jedan od pustinjaka koji su proveli najduže vremena sami u divljini.
- Ne mogu da objasnim svoje postupke. Nisam imao planova kada sam otišao, nisam ništa mislio. Jednostavno sam to uradio - pričao je kasnije.
Cilj mu je bio da nestane. Ne samo da napusti ostatak sveta, već i da se izgubi u šumi. Kod sebe je imao samo osnovnu opremu za kampovanje, nekoliko komada odeće i malo hrane, piše britanski "Gardijan".
Država Mejn je ispresecana nizom dugih dolina, nastalih usled stvaranja i otapanja glečera. Doline dele ogolele planine, koje se raspadaju pod uticajem klimatskih faktora. Kada je Najt stigao, zemlja je bila vlažna i močvarna.
- Uglavnom sam se držao grebenova i ponekad prelazio močvare tako što sam išao od grebena do grebena. Ubrzo sam izgubio orijentaciju i više nisam znao gde se nalazim. Bilo mi je svejedno. Ulogorio bi se na jednom mestu, na nedelju-dve, a zatim nastavio dalje prema jugu. Bio sam zadovoljan načinjenim izborom - rekao je Najt.
Glad najveći problem
Jedini problem je predstavljala hrana. Bio je gladan i nije znao gde da nađe hranu. Krenuo je naprečac, što nije ništa neobično za dvadesetogodišnjaka. Bio je dobar lovac i pecaroš, ali nije poneo ni pušku, ni štap za pecanje. Ipak, nije želeo da umre. Bilo mu je potrebno izvesno vreme da prevaziđe skrupule, ali posle deset dana bez hrane, počeo je da krade kukuruz, krompir i zeleno povrće iz vrtova kuća pored kojih je prolazio idući ka jugu.
Najzad je stigao do kraja s poznatim rasporedom drveća, pesmom ptica i rasponom temperature na koji je bio naviknut. Severnije je bilo hladnije. Najt nije tačno znao gde je, ali je znao da je na teritoriji zavičaja. Ispostaviće se da je kuća u kojoj je odrastao bila udaljena malo manje od 50 kilometara odatle.
U narednih nekoliko meseci živeo je nekoliko razilitičih mesta u toj oblasti, između ostalog, na vlažnom području na obali reke, ali nigde nije bio zadovoljan. Najzad je naišao na negostoljubivo šumsko područje, prekriveno gromadama kamena. To mesto mu se odmah svidelo. Otkrio je gomilu blokova stena, a jedan od njih je imao otvor koji je vodio na malu, lepu čistinu.
- Odmah sam znao da je to savršeno mesto. Tu sam se smestio - kaže on.
Međutim, i dalje je bio gladan. Shvatio je da je nemoguće živeti potpuno sam sve vreme. Čoveku je potrebna pomoć. On je, međutim, želeo da bude potpuno sam - izolovano pleme od jednog čoveka.
Primetio je da kuće oko ribnjaka u centralnom Mejnu nisu uopšte obezbeđene. Ljudi su ostavljali otvorene prozore, čak i kada nisu bili kod kuće, a budući da su u njima uglavnom stanovali vikendaši, područje je bilo pusto van sezone. Bilo je očigledno koji je najjednostavniji način da postaneš lovac-skupljač.
Pljačkanje
Tako je Najt odlučio da krade.
Sa ivice šume je pažljivo posmatrao navike porodica koje su imale kuće pored ribnjaka. Želeo je da sazna kada idu u prodavnicu, kada je kuća prazna. Idealno vreme za krađu bilo je tokom radne nedelje, noću, najbolje kada je oblačno i kada pada kiša, naročito po pljusku.
Neko vreme je odlazio u pljačkaške pohode kada je pun mesec, koji mu je služio kao izvor svetlosti. Kasnije, kada je posumnjao da je policija intenzivirala potragu za njim, krao je kada uopšte nije bilo mesečine. Često je menjao metode. Nije želeo da razvije određeni model ponašanja, iako je imao naviku da kreće u pljačku samo sveže obrijan, s negovanom bradom i u čistoj odeći, kako bi smanjio izglede da bude primećen.
Na njegovom repertoaru je bilo najmanje 100 kuća, a najpogodnije su bile porodične vikendice, pune zaliha.
Obično je obijao prozor, ili vrata. Uvek je nosio komplet alata za obijanje brava, koji se sastojao od nekoliko šrafcigara, pajsera i turpija koje je ukrao. Posle krađe bi često namestio rezu na prozoru i obezbedio vrata za sobom. Nije bilo razloga da ostavi kuću lopovima na raspolaganje.
Hapšenje i publicitet
Posle svake krađe je bio zbrinut najmanje dve nedelje - i tako tokom 27 godina, kada je uhapšen dok je krao namirnice iz letnjeg kampa pokraj jezera. Optužen je za provalu i krađu i odveden u lokalni zatvor. Njegovo hapšenje je privuklo veliku pažnju - slali su mu pisma i posećivali su ga u zatvoru, a oko 500 novinara je tražilo intervju. Pojavila se filmska ekipa koja je želela da snimi dokumentarac, a jedna žena mu je predložila brak.
Svi su želeli da čuju šta će reći o svom iskustvu i na kraju je Najt dozvolio jednom novinaru da ga poseti. Tokom devet jednočasovnih poseta u zatvoru, ispričao je svoju životnu priču - o tome kako je preživeo i kakav je osećaj biti sam toliko dugo.
Najt nije imao ni ogledalo u svom logoru. Nikada mu nije bilo dosadno.
- Nikada nisam bio usamljen. Ukoliko voliš samoću nikada nisi sam.
Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili
Prijavi