Ljudi u divljini

Jučer slušam na radiju izvješće HGSS-a: nestao Čeh, helikopterom ga locirali i evakuirali s Biokova, po dolasku u Bašku vodu pitaju ga:  - "Da li je sada sve u redu?"
- "Nije, moj otac je ostao gore."

Razumjem želju za istraživanjem, jako dobro, ali nikako ne mogu shvatiti takvu nonšalantnost u pristpu prirodi. Oni koji znaju Biokovo, znaju da je u Biokovu voda rijetka, sami kamen koji kada uprži Sunce grije jednako kao i Sunce odozgo, jedna kamena Sahara. Čini mi se da se ovi što se gube nisu nikada prije planinarili u vlastitim domicilnim zemljama, nego da su ovdje, izazvani čarima prirode, podlegli izazovu.

Sigurno je bio u kratkim hlacicama,kratkoj majici i sandalama...nije problem sto nisu prije planinarili vec sto tako olako shvacaju prirodu...ko setnju korzom..

Christopher Knight. Otišao je u divljinu sredinom '80-ih, na rubu šume sagradio tabor. Dane je provodio čitajući knjige (“Sve koje sam uspio ukrasti”) i meditirajući, vraćajući se u civilizaciju samo kako bi pod okriljem noći krao hranu od kampera, krao je samo ono što mu je potrebno kako bi preživio. Policiji je rekao da je počinio više od tisuću provala. Uhapšen je tijekom svoje posljednje provale u travnju 2013.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Tijekom svih tih godina razgovarao je sa samo jednom osobom, s izletnikom na kojeg je slučajno naišao. Postao je toliko uspješan da je nastala legenda o “pustinjaku iz North Ponda”. Ipak,  na kraju, ispostavilo se da je legenda istinita. Nema neko posebno objašnjenje zbog čega je napustio civilizaciju i otišao u prirodu, ali se zna da se to dogodilo nakon havarije u Černobilu. Srednju školu završio 1984. godine, a 1986. je otišao u divljinu. Nekoliko godina je živio na jednoj lokaciji, ali se, zbog straha da će biti otkriven, onda 1989. godine preselio na drugu lokaciju, u kolibu u kojoj i sada živi.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Tabor je dobro sakrio kako nikada ne bi bio otkriven, ni sa zemlje, ni iz zraka: nikada nije palio vatru, čak ni tijekom najhladnijih dana, iz straha kako će ga pronaći. Sve sjajnije predmete, kao što su metalne kante za otpatke, prekrivao je zemljom i prljavštinom, i svoj šator je obojio u zeleno. Tamnim tkaninama prekrio je konope koje je razapeo među stablima, tako da su neki od njih su duboko urasli u drveće. Kako  bi što bolje iskoristio sunce u toku dana, tabor je pozicionirao tako da je okrenut k istoku i zapadu. Odmah pored šatora nalaze se konopi na kojima je sušio veš i tuš sa spremnikom za skupljanje kišnice.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Svu hranu koju je jeo, krao je, i nije ništa lovio. Okušao se u ribolovu, ali je odustao jer mu je bilo potrebno previše truda.

Stanky, ne znam jesi li ikada bio u podnožju Biokova,  strašan je to kameni masiv, bezvodan, viši od Velebita, opakiji od Velebita, s južne strane odakle turisti i dolaze bez vegetacije, prema jugu osobito strm, rijetke su staze koje s s juga uopće i penju na Biokovo. Treba ti najmanje 4 h za savladavanje prednje litice. Kada još dodaš faktor Sunce stvarno se moraš preplašiti te planine. Zdrav razum ti govori da ne smiješ gore, a to, kako oni idu, kako si rekao, u kratkim hlacicama,kratkoj majici i sandalama, meni spada u mentalni poremećaj.

Po zvizdanu, kada ideš po vodoravnoj cesti i sunce pače odozgo i odzdo, normalna osoba nema volje biti na tom paklu, a kamo li se još penjati po toj strmini.

Vidio sam kakvi oni idu gore...zato i kazem...kad smo bili na terenu(radna ekspedicija,hahaha)...i ovom mom jednom palo na pamet da i mi jedan vikend idemo gore...reko jesi ti cist u glavi...nitko od nas nema nikakvog planinarskog iskustva(sami slavonci),niti imas ikakve opreme i ti bi isao gore...na kraju je odustao od ideje...prema prirodi treba imati strahopostovanje...ljudi se izgube u malo vecem gradu,a ne u nepreglednoj i nepristupacnoj divljini...

Da ne bude zabune, Biokovo je predivna planina, zaravan hrbata planine je kao čipka najljepšeg mrežastog krasa, nema ljepšeg komada kamenjara od toga, fotografija ne može dočarati to kao što je to sam posjet tomu. Bezbrojne udoline s gustom hrastovom šunom, putovi koji prolaze hrbatima između njih, a svaki viče dođi i posjeti me. Samo, za posjet Biokovu morate se dobro pripremiti, i kroz planiranje rute i kroz opremanje.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

Christopher Knight. Otišao je u divljinu sredinom '80-ih, na rubu šume sagradio tabor. Dane je provodio čitajući knjige (“Sve koje sam uspio ukrasti”) i meditirajući, vraćajući se u civilizaciju samo kako bi pod okriljem noći krao hranu od kampera, krao je samo ono što mu je potrebno kako bi preživio. Policiji je rekao da je počinio više od tisuću provala. Uhapšen je tijekom svoje posljednje provale u travnju 2013.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Tijekom svih tih godina razgovarao je sa samo jednom osobom, s izletnikom na kojeg je slučajno naišao. Postao je toliko uspješan da je nastala legenda o “pustinjaku iz North Ponda”. Ipak,  na kraju, ispostavilo se da je legenda istinita. Nema neko posebno objašnjenje zbog čega je napustio civilizaciju i otišao u prirodu, ali se zna da se to dogodilo nakon havarije u Černobilu. Srednju školu završio 1984. godine, a 1986. je otišao u divljinu. Nekoliko godina je živio na jednoj lokaciji, ali se, zbog straha da će biti otkriven, onda 1989. godine preselio na drugu lokaciju, u kolibu u kojoj i sada živi.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Tabor je dobro sakrio kako nikada ne bi bio otkriven, ni sa zemlje, ni iz zraka: nikada nije palio vatru, čak ni tijekom najhladnijih dana, iz straha kako će ga pronaći. Sve sjajnije predmete, kao što su metalne kante za otpatke, prekrivao je zemljom i prljavštinom, i svoj šator je obojio u zeleno. Tamnim tkaninama prekrio je konope koje je razapeo među stablima, tako da su neki od njih su duboko urasli u drveće. Kako  bi što bolje iskoristio sunce u toku dana, tabor je pozicionirao tako da je okrenut k istoku i zapadu. Odmah pored šatora nalaze se konopi na kojima je sušio veš i tuš sa spremnikom za skupljanje kišnice.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Svu hranu koju je jeo, krao je, i nije ništa lovio. Okušao se u ribolovu, ali je odustao jer mu je bilo potrebno previše truda.

Zanimljivo. Znači bio je lopov, ljen da ulovi svoju hranu, nego samo krao okolo da bi se održavao na životu. Tanka je granica između bandita i avanturista. Čudi me da nije nikad palio vatru 

Na History channelu je upravo završila prva sezona showa Alone, gdje iskrcaju deset ljudi na otok u Kanadi samo sa osnovnim predmetima za preživljavanje.Zadnji je ostao 56 dana i zaradio 500 000 $.

Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi

Obitelj 40 godina u bjegu u Sibiru

Sibirska ljeta ne traju dugo. Snjeg se zadržava i u svibnju, a hladno vrijeme ponovno vraća tijekom rujna, zamrzava tajgu i čini život strašan u svojoj pustoši: beskrajne šume bora i breze obiluju medvjedima i gladnim vukovima, to je najveća divljina na zemlji.   Proteže se od krajnjeg rta Rusije, pa arktičkim regijama prema jugu sve Mongolije, a istočno od Urala do Pacifika: pet milijuna četvornih milja ništavila, sa stanovništvom, izvan rijetkih gradova, koji iznosi samo nekoliko tisuća ljudi.

Kada stignu topli dani, ipak, tajga cvjeta, te za nekoliko kratkih mjeseci to može izgledati gotovo idilično. Sibir je izvor većine ruskih naftnih i mineralnih resursa, a tijekom godina, pa čak i njegove najudaljenije dijelove su pretražili naftni tragači i geodeti gradeći na putu prema zabiti logore.

Tako je to bilo u udaljenom jugu sibirske šume u ljeto 1978. kada je posada helikoptera geologa poslana pronaći sigurno mjesto za slijetanje, stotinjak milja od mongolske granice,   u gusto pošumljenoj dolini neimenovanog pritoka  Abakana kroz opasan teren. Zidovi doline su bili uski, sa strane koji su bili u neposrednoj blizini vertikalne litice, a mršavi borovi i breza lepršali su pod rotorima,  tako gusto grupirani da nema šanse za pronalaženja mjesta za slijetanje. No, gledajući pozorno kroz vjetrobransko staklo u potrazi za mjestom slijetanja, pilot vidio nešto što ne bi trebao biti tamo. Bio je čistina, na 2000 m visine, u klinču između bora i ariša i vidio je ono što je izgledalo kao duge, tamne brazde. Zbunjena posada helikoptera je napravila nekoliko prolaza preko, prije nego što je nevoljko zaključila da je to dokaz ljudske prisutnosti-vrtom koji, s obzirom na veličinu i oblik čistine, mora da je tamo dugo vremena.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

Bio je to zapanjujući otkriće. Planina je više od 250 km od najbližeg naselja, u mjestu koje nikada nije bila istraženo. Sovjetske vlasti nisu imali evidenciju da netko živi u okrugu.

Četiri su znanstvenika poslali u okrugu u potragu za željeznom rudom.  Kako su imali privremenu bazu, 10 milja daleko, znanstvenici su odlučili to istražiti. Predvođeni geologom po imenu Galina Pismenskaya, oni su "izabrali lijep dan i stavili darove u naše pakete za naše buduće prijatelje", a "Ja sam provjerio pištolj koji je visio na mojoj strani."

Kao uljezi došli su na planinu, i na putu za traženo mjesto, počeli su nailaziti na znakove ljudskog djelovanja: grubi put, mali most preko potoka, a na kraju mala ostava puna posuda od kora i u njima sušeni krumpir.

Zatim je rekao Pismenskaya:
uz potok je bila koliba. Pocrnjela od vremena i kiše, uz  kolibu je nagomilano na sve strane iz tajge:  smeća, kore, plodova, dasaka. Na njoj nije bilo prozora većeg od veličine džepa mog ruksaka, teško bi bilo vjerovati da su ljudi tamo živjeli. Ali oni su, bez sumnje, tu .... Naš dolazak je primijećen, kao što smo mogli vidjeti.

Niska vrata su škripala, a lik vrlo starog starca je izašao na svjetlo dana, ravno iz bajke. Bos. Nošnje su bile skrpane i košulje načinjene od zakrpa. Nosio je hlače od istog materijala, također uz zakrpe, i imao dugu bradu. Kosa mu je neuredna. Izgledao je uplašeno i bio je vrlo pažljiv .... Željeli smo nešto reći, pa sam počeo: "Pozdrav, djede! Došli smo u posjet! '

Starac nije odgovorio odmah .... Konačno, čuli smo mekani, nesigurni glas: "Pa, budući da ste do sada putovali do tu, možete i doći."

Prizor koji je zatekao geologe kada su ušli u kabinu je kao nešto iz srednjeg vijeka. Zidovi izgrađeni od bilo kakvih materijala koji bi došli s bilo koje strane, pod se sastoji od kore krumpira  i borovih šišaka.

Gledajući okolo u slabom svjetlu, posjetitelji su vidjeli da se sastoji od jedne sobe. Bilo je tijesno, pljesnivo i neopisivo prljavo, strop poduprt od greda, bio je zapanjujući dom peteročlane obitelji.

Tišinu je iznenada prekinuo jecaj i žalopojka. Tek tada ćemo vidjeti siluete dviju žena. Jedna je bila histerična, i molila je: '. To je za naše grijehe, grijehe naše' Druga, imajući zaklon iza zida, potonula je polako na pod. Svjetlo iz malog prozora je  palo na njezine široke, prestravljen oči i shvatili smo da smo morali izaći od tamo što je brže moguće.

Vođeni Pismenskayom, znanstvenici su žurno izišli iz kolibe. Nakon otprilike pola sata, vrata kabine su zaškripala i otvorila se, i starac i njegove dvije kćeri su se pojavile-više ne histerični, iako još uvijek očito uplašeni ", i iskreno znatiželjni." Oprezno, tri čudne figure su prišle i sjele s njihovim posjetiteljima, odbacujući sve što im je ponuđeno-džem, čaj, kruh, samo je promrmljao: "Mi se ne smijemo to!" Kada Pismenskaya pitao: "Jeste li ikad jeli kruh?" Starac je odgovorio: "Jesam. Ali oni nisu. Oni ga nikada nisu vidjeli. "


GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

Polako, tijekom nekoliko posjeta, puna priča o obitelji se pojavila. Ime starca je Karp Lykov, a on je bio Stari Vjernik , član ruske fundamentalističke pravoslavne sekte, obreda nepromijenjenog od 17. stoljeća. Stari Vjernici su proganjani još od vremena Petra Velikog i Lykov, kada su razgovarali o tome, bilo je to kao da se to dogodilo jučer; za njega Petar je bio osobni neprijatelj i "anti-Krist u ljudskom obliku". Inzistirao je i obilno dokazivao carsku kampanju za modernizaciju Rusiji silom "rezanjem brade kršćana." No, ove stoljetne mržnje su spajaju se s novijim pritužbama; Karp je sklon požaliti se u istom dahu i o trgovcu koji je odbio napraviti jelo krumpira za Stare vjernike negdje oko 1900.

Stvari  su se samo pogoršavale za obitelj Lykov kada su ateistički boljševici preuzeli vlast. Pod Sovjetima, izolirane zajednice Starih vjernika koji su pobjegli u Sibir kako bi izbjegli progon, počeli su se  povlačiti sve dalje od civilizacije. Tijekom čistki 1930., sa napadom samo na kršćanstvo, komunistička patrola ubila je Lykovu brata na kraju njihovog sela, dok Lykov kleknuo za raditi uz njega. Brzo je dograbio svoju obitelj i pobjegao u šumu.

To je bilo 1936. godine, a bila su samo četiri Lykova tada Karp; njegova supruga, Akulina; sin po imenu Savin, 9 godina, i Natalia, kćer kojoj je tek 2. Uzimajući svoju imovinu i neke sjemenke, oni su se povukli sve dublje u tajgu, izgradivši sebi slijed improviziranih skloništa na raznim mjestima, dok se na kraju nisu skrasili u ovom pustom mjestu. Dvoje djece je rođeno u divljini: Dmitrij u 1940. i Agafia 1943-te, pa niti jedno od najmlađe Lykovljeve djeci niikad nije vidjelo čovjeka koji nije bio član njihove obitelji. Sve što Agafia i Dmitrij znao o vanjskom svijetu su naučili u cijelosti od svojih roditelja iz priče. Glavna zabava u Obitelji, kako je ruski novinar Vasily Peskov istaknuo, "bila je za svakoga da ispričaju svoje snove."

Lykovljkeva djeca su znala kako postoje mjesta koja se nazivaju gradovi u kojima su ljudi živjeli nagurani zajedno u visokim zgradama. Nisu čuli su zemlje osim Rusije. Ali takvi pojmovi nisu bili više od apstrakcije do njih. Njihova jedina literqtura su bili molitvenici i drevna obiteljska Biblija. Akulina je korištenjem evanđelja učila svoju djecu čitati i pisati, koristeći oštre brezove štapiće umočen u sok. Kad je Agafia  pokazala sliku konja, ona je prepoznala iz majčinih biblijske priče. "Gle, tata", uzviknula je. "Konj!"

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Agafia i Natalia


GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Dimitrij i Savin

Ali ako je izolaciju obitelji bilo teško shvatiti,  grubost njihovih života nije. Put na Lykovu farmu pješice je nevjerojatno težak, čak i uz pomoć broda uz Abakan. Na svom prvom posjetu Lykovima, Peskov-koji je postao njihov biograf, istaknuo je da "smo prelazili 250 kilometara bez da vidimo jednu ljudsku nastanbu!"

Izolacija i opstanak u pustinji tajge su blizu nemoguće misije. Ovisiš isključivo o vlastitim sredstvima i Lykovi su se borili za zamjenu nekoliko stvari koje su donijeli u tajga s njima. Oni su koristili brezinu koru za kaljače umjesto cipela. Odjeća je skrpana i krpana dok se ne bi raspala, a zatim zamijenjena konopljenom krpom uzgojenom iz sjemena.

Lykovi su nosili grubi kolovrat i, nevjerojatno, komponente tkalačkog stanu u tajgi s njima, premještajući se od mjesta do mjesta, a kako su postupno otišli dalje u tajgu morali su imati potrebne stvari za duga i naporna putovanja-ali nisu imali tehnologiju za zamjenu metala. Nekoliko kuhala im je dobro poslužilo  mnogo godina, ali kad ih je hrđa konačno svladala, samo su mogli zamjeniti posudama iz brezove kore. Budući da nisu mogle biti postavljene u vatru, postalo je puno teže kuhati. Do vremena kada su Lykovi otkriveni, njihova glavna prehrana je bila krumpirove pljeskavice pomiješana s raži i sjemenom konoplje.

U nekim aspektima, Peskov je rekako kako je tajga ponudila i neko obilje: "Pored kolibe tekao je bistar, hladan potok. Šuma ariša, smreke, bora i breze dala sve što je bilo tko mogao uzeti. ... Borovnice i maline su pri ruci, drvo za ogrjev, kao i pinjola pravo na krovu. "

Ipak,  Lykovi su živjeli stalno na rubu gladi. Tako je bio do kasnih 1950-ih, kad je Dmitrij dostigao muškost, kada su se prvi put ulovljena životinje zbog njihova mesa i kože. U nedostatku puške, pa čak i lukova, mogli su loviti jedino kopanjem zamke ili gonjenjem plijen preko planina dok se životinja ne sruši od iscrpljenosti. Dmitrij je izgradio nevjerojatnu izdržljivost, a mogao je loviti bos u zimi, ponekad se vraćajući u kolibu nakon nekoliko dana, nakon što jespavao na otvorenom u -40 stupnjeva. Više nego često, ipak, nije bilo mesa, a njihova prehrana postupno postaje sve monotonija. Divlje životinje uništile su njihov urod mrkve i Agafia se podsjetila kasnih 1950-ih kao "gladnih godina." "Jeli smo list borovnica", rekla je,

korijenje, trava, gljive, stabljika krumpira i kora. Bili smo gladni cijelo vrijeme. Svake godine smo održali vijeće kako bi odlučiti hoćemo li jesti sve ili ostaviti neke za sjeme.

Glad je uvijek prisutna opasnost u tim okolnostima, a 1961. godine je snijeg pao u lipnju. Tvrdi mraz ubio sve što raste u vrtu, a do proljeća je obitelj bila prisiljena jesti cipele i koru. Akulina je izabrala svoju djecu hraniti,  te godine je umrla od gladi. Ostatak obitelji je spasilo ono što su smatrali čudom: jedan zrno raži proklijalo u njihovu vrtu. Lykovi su staviti ogradu oko nje i marljivo danonoćno čuvali izvan dohvata miševa i vjeverica. U vrijeme žetve je usamljena biljka dala 18 zrna, a od toga su mukotrpno obnavljali svoju zalihu raženog usjeva.

Kako su sovjetski geolozi upoznli obitelj Lykov, shvatili su da su podcijenili njihove sposobnosti i inteligenciju. Svaki član obitelji je imao izrazitu osobnost; Stari Karp je obično oduševljen najnovijim inovacijama koje su znanstvenici donijeli iz njihovog tabora, i premda je uporno odbijao vjerovati da čovjek kročio na Mjesec, on se brzo prilagodio ideji satelita. Lykovi su ih primijetili još u 1950-ima, kada su "zvijezde počele ići brže preko neba", a sam Karp zamišljen, imao je teoriju kako da objasni ovo: "Ljudi su smislili nešto gore i slali su požare koji su vrlo nalik zvijezdama . "

"Ono što ga je zaprepastilo najviše od svega," Peskov je primjetio "je transparentni celofan paketa. "Gospodine, što su to oni smislili  to je staklo, ali se gužva! '"

Karp Lykov borio se dugo i gubio je bitku sa samim sobom. Kad su se prvi put upoznali s geolozima, obitelj je prihvatila samo jedan dar-sol. (Živjeti bez njega četiri desetljeća, Karp je rekao, bilo je "pravi mučenje".)

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

Karp i Agafia

Možda najtužniji aspekt u Lykovljeve 'čudne priče je brzina kojom je obitelj otišla u pad nakon što su ponovno uspostavili kontakt s vanjskim svijetom. U jesen 1981. godine, troje od četvero djeca slijedilo je svoju majku u grob u roku od nekoliko dana, jedan od drugim. Prema Peskovu, njihove smrti nisu bile, kao što se moglo očekivati, rezultat izloženosti bolesti na koje nisu imali imunitet. Savin i Natalia patili su od zatajenja bubrega, vjerojatno zbog njihove oštre prehrane. No, Dmitrij je umrao od upale pluća, što je možda počelo kao infekcija koju je stekao od svojih novih prijatelja.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


Kad sva tri Lykova bila pokopana, geolozi su pokušali razgovarati s Karpom i Agafiom o izlasku iz šume i vraćanju rođacima koji su preživjeli progone i čistke tih godina, a koji su još uvijek živjeli u istim starim selima. No, niti jedno od preživjelih nije željelo čuti za to.

Karp Lykov umro u snu u 16. veljače 1988. godine, 27 godina na dan nakon što je i njegova supruga, Akulina. Agafia ga je dala pokopali na planinskim obroncima uz pomoć geologa, a onda se okrenula i krenula natrag u svoj dom. Gospodin će dati, a ona će ostati, rekla je. Četvrt stoljeća kasnije, sada u svojim sedamdesetim godinama, ovo dijete od tajge i daljhe živi sama, visoko iznad Abakana.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!

Interesantna prica,ima takvih prica jos samo nisu ispricane

Poslano sa mog GT-I9505 koristeći Tapatalk

Koliko se da naslutiti, glavnina prehrane je dolazila od oskudne poljoprivrede u uvjetima koji nisu dobri za poljoprivredu. Drugi dio prehrane dolazio je od sakupljačkih aktivnosti, također, oskudne mogućnosti u uvjetima kada zima traje 9 mjeseci. Lov je poprilično marginaliziran, u prostorima koji obiluju jelenskom divljači (samim time što nisu napravili ni lukove za lov), a obuću su radili od brezine kore, umjesto od kože ulovljenih životinja.

Generalno, teško je ovako prosuditi što su mogli bolje, a lako je ovako s distance komentirati i kritizirati, ali ti ljudi su ipak tamo živjeli bez ikakvog utjecaja civilizacije više od 40 godina. Ono to je vidljivo je da su poprilično nespremni i nepripremljeni otišli u divljinu, ali u takvim uvjetima i na toliki vremenski period, tko se uopće može pripremiti (možda samo članovi foruma ).

Skromni u potrebama, azijatski odgajani na hrani koja za nas predstavlja nešto ogavno, kao što su kukci i zmije, a fanatično odani Caru i spremni nastaviti borbu, oni su tema ove priče o preživljavanju, svakako, najuspješnije preživljavavanje doživjeli su ovi ljudi:

Početkom prosinca 1945. kapetan Oba predao se sa svojih 46 boraca američkoj vojsci. Oni su bili zadnji organizirani otpor protiv Amerikanaca na otoku Saipanu. Od srpnja 1944. skrivali su se u džungli i spiljama, te vršili povremene prepade na američke snage.

25. siječnja 1946. na Filipinima, u planinama 150 kilometara južno od Manile, sukobili su se Filipinci i jedinica od 120 Japanaca. 72 Japanca su ubijena, a ostali su uhvaćeni.

U veljači 1946. na otoku Lubang (Filipini) započela je sedmotjedna kampanja za čišćenje otoka. Sudjelovali su 341. filipinska i 86. američka divizija. Žestoki sukobi su bili 22. veljače kada su naišli na otpor 30 Japanaca. Ubijeno je osam Amerikanaca i dvoje Filipinaca.

U ožujku 1946. japanska banda nepoznate veličine napala je patrolu na otoku Guam i ubila šestoricu vojnika.

U travnju 1946. na otoku Lubang iz džungle je izašao odred od 41 japanskog vojnika – nisu ni znali da je rat završio.

Krajem ožujka 1947. nakon borbe predala se banda od 33 japanskih vojnika pod vodstvom poručnika Ei Yamaguchi. Banda je napala američku patrolu ručnim granatama. Na otoku je u to vrijeme boravilo 150 američkih vojnika, koji su ubrzo zatražili pojačanje. Američke patrole potpomognute sa japanskim admiralom uspjele su nagovoriti bandu na predaju nakon što su im objasnili da je rat završio. Yamaguchi je izjavio:
“Nismo mogli vjerovati da smo izgubili. Uvijek su nas učili da ne možemo izgubiti. Japanska je tradicija da se borimo do kraja, do smrti.”
Prema nepotrvđenim izvorima Yamaguchi je vojnika iz njegove jedinice koji se prvi želi predati. Prilikom predaje japanski poručnik je predao i svoj mač i zastavu jednice.

U travnju 1947. iz filipinske džungle na otoku Palawan izašla je japanska minobacačka ekipa od sedam vojnika.

U lipnju 1946. je još uvijek nedostajalo 4.000 vojnika od ukupno 11.000 Japanaca koji su bili stacionirani na Filipinima. Postojali su znakovi da ih se dio skriva u brdima stotinjak kilometara od Manile.

27. listopada 1947. predao se zadnji Japanac na otoku Guadalcanal. Prilikom predaje američkim vlastima je predao čuturicu vode, slomljenu australsku bajunetu i japansku lopaticu za kopanje rovova.

U siječnju 1948. na filipinskom otoku Mindinao predala se dobro organizirana jedinica od 200 vojnika.

Koncem 1948. između 10-20.000 japanskih vojnika našlo se u unakrsnoj vatri u kineskom građanskom ratu u planinama Mandžurije.

30. lipnja 1951. predali su se preživjeli Japanci na otoku Anatahan (75 nautičkih milja sjevernije od Saipana). Njihova je priča vrlo zanimljiva. U lipnju 1944. potopljen je japanski brod i oko trideset preživjelih Japanaca dospjelo je na otok. Mežu njima bila je i jedna žena sa Okinawe. 3. siječnja 1945. na taj je otok pao američki zrakoplov B-29 pri povratku sa misije nad Japanom. Svi članovi posade su poginuli pri padu. Za japansku grupu prvi se put saznalo u veljači 1945. kada su starosjedioci Camorossi poslani na otok da vrate tijela poginulih pilota. Na otok su bačeni letci u kojima je objašnjeno da je rat gotov, ali su se odbili predati.
Japanci su na otoku živjeli kao divljaci. Jeli su kokos, taro, divlju šećernu trsku, ribu i guštere. Pušili su sušeno i mrvljeno lišće papaje omotano u lišće banane. Pravili su i žestoko piće zvano “tuba” (kokosovo vino). Od drveća na otoku sagradili su kolibe. Pad američkog zrakopolova poboljšao im je život. Od metalnih dijelova zrakoplova izradili su posude za kuhanje, noževe i pokrove za kuće. Kanistre za kisik koristili su kao spremnike za pitku vodu. od padobrana su pravili odjeću i uzice za ribolov. Grupa je bila i poprilično dobro naoružana automatskim puškamaa i pištoljima iz zrakoplova. Zbog izoliranosti grupe i prisutnosti samo jedne žene povremeno su izbivali veliki problemi. Šest od jedanaest preminulih tijekom boravka na otoku preminulo je nasilnom smrću. Jedan preživjeli je pokazao ukupno trinaest ubodnih rana nožem. Gospođa Kazuko Higa ispričala je kako su njenu naklonost stekla četvorica mornara, koji su kasnije tajanstveno nestali tj. “progutalo ih je more pri ribolovu”. U srpnju 1950. Higa je izašla na obalu i “predala” se američkom brodu koji ih je pozivao na predaju. Američkim vlastima ispričala je kako Japanci na otoku ne vjeruju da je rat završio.
Japanske su vlasti zajedno s Amerikancima pokrenule akciju spašavanja. Rođaci u Japanu su napisali pisma koja su bačena na otok. U jutro 30. lipnja 1951. na otok su u gumenom čamcu pristali američki poručnik James B. Johnson i prevoditelj Ken Akatani i prihvatili su predaju preostalih Japanaca.

1953. na otoku Tinian uhvaćen je japanski vojnik Murata Susumu. Živio je u maloj kućici pokraj močvare od kraja rata.

1965. na Solomonskom otočju jedna je domačica ugledala muškarca u vrtu. Bačeni su letci i zaostali japanski vojnik se predao. Pri povrtaku u Japan dočekan je sa svim počastima.

U siječnju 1972. na Guamu kraj rijeke Talofofo pronađen je vojnik Shoichi Yokoi. Predao je svoju pušku i izjavio:
“Žao mi je što nisam zadovoljavajuće služio caru. Nama japanskim vojnicima je preporučeno da je smrt bolja od sramote da budemo uhvaćeni živi!”
Yokoi je rođen 1915., a 1941. je unovačen u japansku vojsku i poslan na Guam. Nakon američkog osvajanja sakrio se u džunglu. Nakon što ga otkrila dvojica lovaca 1972. osjećao je veliku sramotu što je preživio. Najveća mu je počast bila što je 1991. dobio audijenciju kod cara Akihitoa. Umro je 1997. od posljedica srčanog udara. Na Guamu se može posjeti njegova jama u kojoj se krivao 28 godina (možete vidjeti samo otvore za ulaz i zrak).

1973. predao se vojnik Teruo Nakamura nakon što se 33 godine skrivao na malom otoku Morotai.

U travnju 1980. na filipinskom otoku Mindoro otkriven je japanski kapetan Fumio Nakahira. Skrivao se na planini Halcon. Izgleda da je upravo on posljedni vojnik Drugog svjetskog rata. Nakon njega pojavilo se još nekoliko osoba koje su tvrdile da su zaostali japanski vojnici, ali je dokazano da su samo tražili slavu i lagali.

Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi

Ovo sve je zapravo bio uvod u priču o Hiroo Onodi.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


    Rođen je u bogatoj obitelji, djedovi su mu bili samuraji. Kao dijete je bio toliko nestašan da mu je majka naredila da izvrši harikiri, kada je imao samo 6 godina, kako bi spasio obiteljsku čast, ali pošto je bio samo dijete to baš i nije najbolje shvatio (a da je bio nešto stariji svakako bi to prihvatio, kako je sam kasnije priznao). Ni kao adolescent nije bio ništa bolji, i roditelji su ga upisali u vojnu školu.

    Nakon mobilizacije odlazi na obuku koja se odvijala u jednoj od najstrožih vojnih škola, a njegova specijalnost je bila vojni obavještajac, posebno obučen za razne metode prikupljanja obavještajnih podataka, kao i načina kako voditi gerilski rat.
Onoda je poslan na Lubang otok na Filipinima iza Božića 1944. Godine, a zapovjedi njegovog zapovijedika Yoshimi Taniguchija bile su jednostavne:
“Apsolutno ti je zabranjeno da oduzmeš sebi život. Ovo može potrajati tri godine, može potrajati pet, ali šta god da se dogodi, mi ćemo se vratiti po tebe. Do tada, sve dok imaš jednog vojnika, ti ga moraš voditi. Možda ćete morati živjeti od kokosovih oraha. Ako je to slučaj, živite od kokosa! Ni pod kojim okolnostima ne smiješ odustati od svog života dobrovoljno.”
 
   Kada su u veljači 1945. godine preživjeli japanski vojnici ukrcali na brodove i avione, Onoda i dio vojnika ostavljeni su na Lubangu sa zadaćom da gerilskim akcijama izazovu nered i paniku u pozadini američke vojske i tako otežaju njeno dalje napredovanje kroz Pacifik. Dobio je na raspolaganju vojnike mahom neborbenog postroja, koji nisu bili baš najbolje pripremljeni za gerilsku borbu. Dosta ih je izginulo u američkim napadima, ali je Hiroo ipak sačuvao skupinu od 40-ak ljudi duboko u šumi. S vremenom su primijetili kako su Amerikanci odustali od daljih napada, čak su i ophodnje nestale. Bilo im je čudno, ali su i dalje nastavili sa svojim vojnim dužnostima. Kako nisu znali da je Japan kapitulirao i da je rat završen, oni su vjerovali kako su se amreričke snage pregrupirale i otišle s tog područja. Hiroo je podijelio ljude na skupine od po 5 vojnika i svaka je skupina morala sama brinuti o sebi. Nisu imali hrane pa su napadali i pljačkali lokalno stanovništvo u potrazi za osnovnim namirnicama.  Onodina skupina, u kojoj su bila još tri vojnika: Yuichi Akatsu, Siochi Shimada i Kinshichi Kozuka je uspješno umakla u džunglu. Do kraja rata oni su i dalje pružali otpor, prikupljali informacije o saveznicima, te ubijala iste u gerilskim napadima.
 
    Nakon što su poslije rata lokalni otočani pretrpjeli nekoliko napada Onodine skupine i sličnih raštrkanih japanskih skupina, unajmili su Boeing B-17 da izbaci letke po cijeloj džungli o tome kako je rat već završen. Nakon toga, nekoliko preostalih skupina se sastalo kako bi raspravili o autentičnosti letaka, ali kako je pisalo da se Japan predao, oni su odbili  povjerovati u to i zaključili kako su letci sigurno saveznička propaganda, i nisu se mnogo obazirali na te natpise ili su to makar govorili pred njim. Ponovno je iz aviona izbačeno još više letaka, ali sada i s novinama iz Japana, s fotografijama i pismima obitelji vojnika, a poslani su i delegati koji su imali za cilj pronaći preostale skupine i vratiti ih kući. Ali, za Onodinu skupinu, ovo je i dalje bila lukava saveznička propaganda. U travnju  '46. predao se 41 vojnik.

   Godine su prolazile, a četiri preostala vojnika su i dalje obavljali svoju dužnost: napadali su ‘neprijatelje’ i prikupljali informacije. Nakon nekog vremena primijetili su kako su svi ljudi na koje naiđu u civilnoj odjeći, ali su vjerovali kako je i ovo samo još jedan pokušaj prijevare.

 Akatsu, jedan od članova skupine, nakon 5 godina, potajno je odlučio predati se, 1949. godine je pobjegao i nakon 6 mjeseci lutanja se predao.

    Onoda je zbog toga postao još oprezniji, jer je bio siguran da je Akatsu zarobljen.

    Nekih 5 godina kasnije, Shimada, treći član, je poginuo u okršaju na plaži, pa su sada ostala još samo dva vojnika: Onoda i Kozuka.

    Njih dvojica su slijedećih 17 godina živjeli u džungli, prikupljali podatke i tijekom tog perioda ubili 30 i ranili na stotine nedužnih Filipinaca, uvjereni kako će Japan poslati dodatnu vojsku koju će oni trenirati i upoznati sa terenom.

    Organizirane su potrage u kojima su sudjelovali bivši suborci kao i bliska rodbina i prijatelji, ali to Onodu nije ni najmanje pokolebalo jer je  bio uvjeren kako je to američki trik. Prihvatio je činjenicu da je sam Japan pod okupacijom američke vojske, ali ne  ni teoretsku mogućnost da je Car pristao na kapitulaciju. Duboko je vjerovao kako postoje jake japanske snage koje se bore po Kini i bliskim teritorijima i da je samo pitanje vremena kada će pobijediti agresora.

Tijekom 30 godina provedenih u džungli Onoda se hranio kokosima, bananama i divljači, te povremeno rižom i goveđim mesom koje je krao od filipinskih seljaka i palili im ljetinu.

   Krajem 1972. godine, nakon 27 godina skrivanja Kozuka je ubijen u borbi sa filipinskom ophodnjom. Japanci su dugo mislili da je on već umro, no, sada kada su pronašli njegovo tijelo, počeli su misliti da je možda i Onoda i dalje živ, iako je i on odavno proglašen mrtvim.
 
    Nakon što je Kozukino tijelo pronađeno, Japanci su ponovo poslali posebnu postrojbu koja je imala za cilj pronaći i jednog jedinog preostalog vojnika – Hiroo Onodu. Ali, s 27 godina prakse u džungli, Onoda je jednostavno bio previše dobar u skrivanju, i nastavio je svoju misiju.

    Konačno, 1974. godine jedan student, Nario Suzuki, je pronaći Onodu. Na opće iznenađenje, on je u ovome i uspio. Nesalomivog duha i čelične volje borbu je nastavio potpuno sam još 16 mjeseci ali nije više napadao lokalno stanovništvo, uglavnom se bavio izviđanjem. Jednog dana je opazio nekog čovjeka koji živi blizu šume, bilo mu je nešto čudno u vezi njega. Shvatio je da je on Japanac. Nakon nekoliko dana promatranja odlučio je prići mu i nakon višestrukih razgovora s njim, Onoda je prvi put počeo vjerovati u to da je rat završen, ali je uporno ponavljao kako se ne može predati na svoju ruku, već da mora dobiti zvaničnu zapovijed nadređenih. On se neće predati, niti povjerovati kako je rat završen sve dok mu to ne kaže njegov zapovjednik. Suzuki se nakon susreta vratio u Japan i pronašao Onodinog zapovjednika Taniguchija, umirovljenika koji se nakon rata zaposlio u knjižari, i zamolio ga da se vrati na otok i izda ‘posljednju zapovjed’ – što je i učinio.

“Stvarno smo izgubili rat? Kako su mogli biti tako nespretni?", bile su Onodine riječi kada je po prvi put nakon više od 29 godina zaista povjerovao kako je rat završen.

    10. ožujka 1975. godine, u svojoj 52. godini života, Onoda je u vojnoj odori, koja je nekim čudom bila još uvijek besprijekorno očuvana, Arisaka puškom u odličnom stanju s petsto komada metaka i nekoliko ručnih bombi, izašao iz džungle i predao svoj samurajski mač filipinskom predsjedniku Ferdinandu Marcosu. Marcos mu je oprostio sve zločine koje je počinio u posljednjih 30 godina, s obzirom da je Onoda cijelo vrijeme mislio da rat još uvijek traje i vratio mač.

GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi!


    Onoda se zatim vratio u Japan gdje je dočekan kao junak i gdje je dobio i svoju plaću za posljednjih 30 godina.

Dječak u Japanu preživio 6 dana sam u šumi, samo s lakšim ogrebotinama, nakon što su ga roditelji, kako bi ga preplašili jer je bio nestašan, ostavili u šumi. On  je mislio kako roditelji misle ozbiljno i otišao u šumu, a kada su se oni vratili nakon 10-tak minuta, njega više nije bilo.

'Dječak je pronađen živ, ali nemamo informacije o njegovu fizičkom stanju', rekao je spasilac Satoshi Saito u telefonskom razgovoru, dodajući da je sam dječak rekao da se zove Yamato Tanooka.

Japanski mediji su objavili iste informacije.

Potvrdila ih je i policija.

'Jedan vojnik je prvi pronašao dijete' koje je reklo da je hodalo do vojne baze gdje je pronađeno, rekao je za AFP Manabu Takehara, glasnogovornik snaga za samoobranu (naziv japanske vojske), također u telefonskom razgovoru.

'Čini se da je u dobrom fizičkom stanju, ali je prevezen u bolnicu', dodao je.

Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama. Registriraj se ili Prijavi

Sreca pa se malom nije nis dogodilo,a roditeljima treba uzet klinca posto im odgajanje nejde u najbolju ruku cim na taj nacin strase klinca

Poslano sa mog GT-I9505 koristeći Tapatalk