Ovo sve je zapravo bio uvod u priču o Hiroo Onodi.
GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili Prijavi! Rođen je u bogatoj obitelji, djedovi su mu bili samuraji. Kao dijete je bio toliko nestašan da mu je majka naredila da izvrši harikiri, kada je imao samo 6 godina, kako bi spasio obiteljsku čast, ali pošto je bio samo dijete to baš i nije najbolje shvatio (a da je bio nešto stariji svakako bi to prihvatio, kako je sam kasnije priznao). Ni kao adolescent nije bio ništa bolji, i roditelji su ga upisali u vojnu školu.
Nakon mobilizacije odlazi na obuku koja se odvijala u jednoj od najstrožih vojnih škola, a njegova specijalnost je bila vojni obavještajac, posebno obučen za razne metode prikupljanja obavještajnih podataka, kao i načina kako voditi gerilski rat.
Onoda je poslan na Lubang otok na Filipinima iza Božića 1944. Godine, a zapovjedi njegovog zapovijedika Yoshimi Taniguchija bile su jednostavne:
“Apsolutno ti je zabranjeno da oduzmeš sebi život. Ovo može potrajati tri godine, može potrajati pet, ali šta god da se dogodi, mi ćemo se vratiti po tebe. Do tada, sve dok imaš jednog vojnika, ti ga moraš voditi. Možda ćete morati živjeti od kokosovih oraha. Ako je to slučaj, živite od kokosa! Ni pod kojim okolnostima ne smiješ odustati od svog života dobrovoljno.” Kada su u veljači 1945. godine preživjeli japanski vojnici ukrcali na brodove i avione, Onoda i dio vojnika ostavljeni su na Lubangu sa zadaćom da gerilskim akcijama izazovu nered i paniku u pozadini američke vojske i tako otežaju njeno dalje napredovanje kroz Pacifik. Dobio je na raspolaganju vojnike mahom neborbenog postroja, koji nisu bili baš najbolje pripremljeni za gerilsku borbu. Dosta ih je izginulo u američkim napadima, ali je Hiroo ipak sačuvao skupinu od 40-ak ljudi duboko u šumi. S vremenom su primijetili kako su Amerikanci odustali od daljih napada, čak su i ophodnje nestale. Bilo im je čudno, ali su i dalje nastavili sa svojim vojnim dužnostima. Kako nisu znali da je Japan kapitulirao i da je rat završen, oni su vjerovali kako su se amreričke snage pregrupirale i otišle s tog područja. Hiroo je podijelio ljude na skupine od po 5 vojnika i svaka je skupina morala sama brinuti o sebi. Nisu imali hrane pa su napadali i pljačkali lokalno stanovništvo u potrazi za osnovnim namirnicama. Onodina skupina, u kojoj su bila još tri vojnika: Yuichi Akatsu, Siochi Shimada i Kinshichi Kozuka je uspješno umakla u džunglu. Do kraja rata oni su i dalje pružali otpor, prikupljali informacije o saveznicima, te ubijala iste u gerilskim napadima.
Nakon što su poslije rata lokalni otočani pretrpjeli nekoliko napada Onodine skupine i sličnih raštrkanih japanskih skupina, unajmili su Boeing B-17 da izbaci letke po cijeloj džungli o tome kako je rat već završen. Nakon toga, nekoliko preostalih skupina se sastalo kako bi raspravili o autentičnosti letaka, ali kako je pisalo da se Japan predao, oni su odbili povjerovati u to i zaključili kako su letci sigurno saveznička propaganda, i nisu se mnogo obazirali na te natpise ili su to makar govorili pred njim. Ponovno je iz aviona izbačeno još više letaka, ali sada i s novinama iz Japana, s fotografijama i pismima obitelji vojnika, a poslani su i delegati koji su imali za cilj pronaći preostale skupine i vratiti ih kući. Ali, za Onodinu skupinu, ovo je i dalje bila lukava saveznička propaganda. U travnju '46. predao se 41 vojnik.
Godine su prolazile, a četiri preostala vojnika su i dalje obavljali svoju dužnost: napadali su ‘neprijatelje’ i prikupljali informacije. Nakon nekog vremena primijetili su kako su svi ljudi na koje naiđu u civilnoj odjeći, ali su vjerovali kako je i ovo samo još jedan pokušaj prijevare.
Akatsu, jedan od članova skupine, nakon 5 godina, potajno je odlučio predati se, 1949. godine je pobjegao i nakon 6 mjeseci lutanja se predao.
Onoda je zbog toga postao još oprezniji, jer je bio siguran da je Akatsu zarobljen.
Nekih 5 godina kasnije, Shimada, treći član, je poginuo u okršaju na plaži, pa su sada ostala još samo dva vojnika: Onoda i Kozuka.
Njih dvojica su slijedećih 17 godina živjeli u džungli, prikupljali podatke i tijekom tog perioda ubili 30 i ranili na stotine nedužnih Filipinaca, uvjereni kako će Japan poslati dodatnu vojsku koju će oni trenirati i upoznati sa terenom.
Organizirane su potrage u kojima su sudjelovali bivši suborci kao i bliska rodbina i prijatelji, ali to Onodu nije ni najmanje pokolebalo jer je bio uvjeren kako je to američki trik. Prihvatio je činjenicu da je sam Japan pod okupacijom američke vojske, ali ne ni teoretsku mogućnost da je Car pristao na kapitulaciju. Duboko je vjerovao kako postoje jake japanske snage koje se bore po Kini i bliskim teritorijima i da je samo pitanje vremena kada će pobijediti agresora.
Tijekom 30 godina provedenih u džungli Onoda se hranio kokosima, bananama i divljači, te povremeno rižom i goveđim mesom koje je krao od filipinskih seljaka i palili im ljetinu.
Krajem 1972. godine, nakon 27 godina skrivanja Kozuka je ubijen u borbi sa filipinskom ophodnjom. Japanci su dugo mislili da je on već umro, no, sada kada su pronašli njegovo tijelo, počeli su misliti da je možda i Onoda i dalje živ, iako je i on odavno proglašen mrtvim.
Nakon što je Kozukino tijelo pronađeno, Japanci su ponovo poslali posebnu postrojbu koja je imala za cilj pronaći i jednog jedinog preostalog vojnika – Hiroo Onodu. Ali, s 27 godina prakse u džungli, Onoda je jednostavno bio previše dobar u skrivanju, i nastavio je svoju misiju.
Konačno, 1974. godine jedan student, Nario Suzuki, je pronaći Onodu. Na opće iznenađenje, on je u ovome i uspio. Nesalomivog duha i čelične volje borbu je nastavio potpuno sam još 16 mjeseci ali nije više napadao lokalno stanovništvo, uglavnom se bavio izviđanjem. Jednog dana je opazio nekog čovjeka koji živi blizu šume, bilo mu je nešto čudno u vezi njega. Shvatio je da je on Japanac. Nakon nekoliko dana promatranja odlučio je prići mu i nakon višestrukih razgovora s njim, Onoda je prvi put počeo vjerovati u to da je rat završen, ali je uporno ponavljao kako se ne može predati na svoju ruku, već da mora dobiti zvaničnu zapovijed nadređenih. On se neće predati, niti povjerovati kako je rat završen sve dok mu to ne kaže njegov zapovjednik. Suzuki se nakon susreta vratio u Japan i pronašao Onodinog zapovjednika Taniguchija, umirovljenika koji se nakon rata zaposlio u knjižari, i zamolio ga da se vrati na otok i izda ‘posljednju zapovjed’ – što je i učinio.
“Stvarno smo izgubili rat? Kako su mogli biti tako nespretni?", bile su Onodine riječi kada je po prvi put nakon više od 29 godina zaista povjerovao kako je rat završen.
10. ožujka 1975. godine, u svojoj 52. godini života, Onoda je u vojnoj odori, koja je nekim čudom bila još uvijek besprijekorno očuvana, Arisaka puškom u odličnom stanju s petsto komada metaka i nekoliko ručnih bombi, izašao iz džungle i predao svoj samurajski mač filipinskom predsjedniku Ferdinandu Marcosu. Marcos mu je oprostio sve zločine koje je počinio u posljednjih 30 godina, s obzirom da je Onoda cijelo vrijeme mislio da rat još uvijek traje i vratio mač.
GOSTI NE VIDE SLIKE, Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili Prijavi ILI Neregistriranim korisnicima zabranjen je pristup poveznicama i slikama.
Registriraj se ili Prijavi! Onoda se zatim vratio u Japan gdje je dočekan kao junak i gdje je dobio i svoju plaću za posljednjih 30 godina.