Došao kolega s kontinenta i predloži da nakon posla napravimo gradele (mislim, ispečemo meso, a ne zavarimo gradele
). I sada njegov dio priče (prepričano): XXX mi kaže da idemo po drva u njegovu "šumu". Kad smo došli tamo, nema ništa više od 2,5 m i 5 cm promjera. I tako nasječemo mi 20-tak tih grana za pola sata, a ja se mislim, pa na čemu ćemo peći meso. Dođemo na odredište, a drugi mugovore, ma nisi trebao toliko drva nositi. I stvarno je ostalo viška, a u nas ni 10 puta više drva ne bi trebalo biti dosta.
Nije to bila moja "šuma", ali zanimljiva mi je bila njegova priča o sječi tih drva - udariš po grana i sjekira se odbije, a ne vidiš trag gdje si udario.
Što želim reći ovom pričom?
Vjerojatno ste svi u pravu, jer svak ima svoju "šumu" i u njoj odgovarajuću vegetaciju. Recimo suhi smrič se lakše pila pilom za željezo nego pilom za drva. A što se tiče uporabe sjekire za njegovo sječenje, to nije sječenje, to je mrcvarenje i drva i sjekire, dok ne iskasapiš komad kojeg sječeš on neće popustiti. To je kao da udaraš po komadu opruge, nema reakcije na akciju udara sjekirom jer se ponaša poput federa. A obično to moraš raditi između nekoliko komada kamenja, tako da je svaki promašaj potencijalno otkrhnuiće sječiva.