Ma ne ljutim se, nemam se na što ljutiti.
Pretpostavljam kako smo otprilike generacija, svakako, odrasli smo na tehnologiji celuloidnog filma, s nekakvim drugačijim odnosom prema fotografiji, a vjerojatno onda i života. Fotografija u mojoj mladosti je bila nešto što se radilo u posebnim prigodama, zapravo, kad pogledam svoje albume, nema slika svakodnevice i banalnih trenutaka. Zato, slike su bile rijetke i albumi sa slikama su imali posebnu težinu: kad mi pričaju ljudi kojima su kuće u ratu sapljene, ne žale za vrijednim uređajima i stvarima, žale samo za spaljeni albumima - bez njih, kao da su izgubili svoj prijašnji život. Na žalost, iz 4 godine rata nemam nego 10-tak fotografija. Tako, s tim odnosom prema fotografiji, sušta sam suprotnost današnjim generacijama kojima je fotografija normalan na dnevnoj bazi, za trenutnu prezentaciju, i zbog njihove hiperprodukcije i nema neku vrijednost, što je još žalosnije i ne arhivira se u albumima, a digitalno pohranjivanje i nije pouzdano i ne radi ažurno.
Tako, rijetko se sjetim nešto fotografirati, ako nije planinarenje, moja djeca, ili ako baš ne očekujem neki spektakularan rezultat, i ne pada mi na pamet snimati, ne sjetim se. Kad to nešto prođe: e, budalo, pa zašto nisi to fotografirao, ali otišla baba s kolačima...
Tako i ovo, zanimao me rezultat koji se može postići, a fotografiranje...
Uostalom, nije bilo nešto baš reprezentativno za vidjeti.